Trag u beskraju...

Dobrodošli svi, slučajni ili namjerni...

15.08.2007.

O lažima...

Ljudi LAŽU. To je jednostavno tako... Danas je sve teže naći nekog ne potpuno iskrenog, već samo dovoljno iskrenog da možeš vjerovati u veći dio onoga što izgovori. Laž je postala sastavni dio ljudskih života, nekako je uvijek lakše izreći naizgled nevinu laž,  nego iskreno reći što se dogodilo...

Ne želim ovdje pisati o lažima koje ljudi izgovaraju vezano na posao, neke službene ili poluslužbene situacije. Zanimaju me samo laži koje ljudi izgovaraju u međusobnim odnosima s drugim ljudima. Prisnim odnosima...  Laži u prijateljstvu, laži u vezama... To su laži koje najviše bole...

Ljudi lažu iz različitih razloga...  Prva, meni najdraža kategorija ljudi, iz koje pokušavam probrati svoje prijatelje to ne radi često. Ti su ljudi većinu svog života iskreni, tek ponekad se nađu u nekoj situaciji kada iz neugode ili primorani situacijom nisu u stanju izreći istinu. Tada slažu. To nisu neke velike laži, male, sitne, mogu se čak nazvati bijelim lažima. Ali ipak izgovore neistinu s vremena na vrijeme.

No ti ljudi ipak nastoje graditi odnose zasnovane na iskrenosti i povjerenju. Jer jedino iskren odnos može biti pravi odnos, sve ostalo je samo privid nekog dobrog odnosa na jako lošim temeljima. Temeljima neistine. Takve ljude cijenim, nastojim i sam biti takav i svaki odnos koji gradim temeljiti na nekim vrijednostima koje ja smatram vrijednostima. U suprotnom najčešće ni ne pokušavam ulaziti ni u kakav odnos...

Postoji i druga skupina ljudi koji laži smatraju normalnima i koji u njima ne vide ništa zlo. To su ljudi čiji je životni moto "ono što ne zna, to ga/ju ne boli...". Poznajem puno takvih, previše možda, koji u nikakvom odnosu, bio on prijateljski, ili su u njega upletene emocije, nisu u stanju izreći istinu o bilo kakvoj situaciji. Takvi ljudi uvijek grade priče, smišljaju scenarije i situaciju nastoje postaviti onako kako oni misle da druga strana želi vidjeti...

Ima među njima boljih i gorih... Oni bolji su dovoljno inteligentni kod građenja takvih priča, da ih je dosta teško uhvatiti u laži. Ne i nemoguće, ali dosta teško... Kod smišljanja priče brižljivo razrađuju svaki detalj, svaku sitnicu, analiziraju moguća pitanja i potpitanja i uvijek imaju spreman odgovor na sve. To je jedna viša kategorija,  možda čak zasebna kategorija, jer takvi s vremenom počnu i sami vjerovati u vlastite laži... Toliko truda i energije ulože u građenje priča i scenarija, da oni postanu dio njih i s vremenom, uz neki odmak, stvarno povjeruju da su se stvari dogodile upravo na taj način...

Oni gori nisu dovoljno inteligentni, pa se prečesto zapletu u mrežu vlastitih laži, jer jednima kažu jednu verziju priče,  drugima iznesu drugu verziju i vrlo brzo više ne znaju kome su što rekli. I odmah zatim se uvale u probleme, jer odaju sami sebe, pred krivom osobom ponove pogrešnu priču i budu uhvaćeni u laži...

Od ovog trenutka dijelim ih u dvije kategorije. Oni kojima je užasno neugodno kada ih se u laži uhvati, koji pokušavaju opravdati sebe, svoje postupke, iznijeti pravu istinu, bilo što... Za njih još postoji neka nada, možda još sve nije izgubljeno, možda s vremenom shvate pogrešnost svojih postupaka i promijene način gledanja i razmišljanja...

Druga kategorija su oni koji ni ne trepnu kada ih se u laži uhvati... Nemaju ni trunkicu srama, već se samo osmijehnu i nastave dalje smišljati neku novu priču, novu laž. Za njih pomoći ni spasa nema, njih smatram patološkim lašcima, koji jednostavno žive na način da moraju lagati, jer drugačije ne znaju... U svom životu poznajem dvije takve osobe, kod kojih je to otišlo toliko daleko da kada kažu "dobar dan" već u kontekstu toga lažu... Takve osobe nastojim izbjegavati, i ne biti baš blizu njih u svom životu...

Ono što ipak najviše mrzim su osobe koje lažu dok su u vezi... Emotivnoj vezi naravno. Jer sa ovoliko godina, rijetko ulazim u nove veze, oprezan sam, jer previše ožiljaka na sebi nosim. I dosta ih je još svježih, onih koji bole... Moja nekakva vizija idealne veze je takva da u vezi nema laži. Jer  veza zasnovana na laži ne može opstati, nikada... Može trajati neko vrijeme, ali prije ili kasnije neka  laž ispliva na površinu, pojavi se kao kamen smutnje, i veza puca.

U vezama nikad ne lažem. Općenito u životu nastojim biti iskren, no kao i svi drugi, ponekad slažem prijatelju, poznaniku... Ali u vezi nikada. Jer smatram da za to ne postoji razlog.  Osoba sam koja vjeruje da se u kvalitetnoj vezi svaki, ali baš svaki problem može i mora riješiti komunikacijom. Jer dobra veza ne može postojati ako ne postoji kvalitetna komunikacija između dvije osobe. A ako postoji, onda nema potrebe za laganjem, svaki problem se može riješiti konstruktivnim razgovorom.

Gdje si bio sinoć? Zašto mi se nisi javio? Pa zar je problem reći, sorry, zapio sam se s dečkima??? Ili je potrebno smišljati neku laž tipa, ma joooj, frka na poslu, morao sam ostati duže, šef je rekao da nema kući dok sve nije gotovo ili slično... Ne znam. Ja smatram da je bolje i dugoročno isplativije reći istinu. Pa ako druga strana ima nešto protiv, tipa, gle, OK, mogao si se barem javiti, da se ne brinem, moguće je ispričati se i slijedeći put se javiti...

Ovo je samo jedna životna situacija, mogao bi ih naredati mnogo, ali nema smisla, sve se na koncu svedu na isto... Treba reći istinu i suočiti se s problemom, ma kako velik ili malen on bio... I komunikacijom pokušati doći do rješenja. Ili barem kompromisa.

Eh sad... Postoje osobe koje u vezi lažu... Stalno... Ali najgore od svega je kada su te laži tako providne, tako naivne da ja to jednostavno ne mogu progutati.  Laži onog tipa da čim pređu preko usana osobe s druge strane odmah znaš da je to neistina...

Takve laži najviše bole... Jer tu ne boli samo laž, kao takva. Tu čak više bole neke druge stvari.  To puno govori o vlastitoj procjeni osobe s kojom si u vezi, i donosi bolnu spoznaju da je procjena bila pogrešna.

Takva laž isto tako govori puno i o osobi s druge strane i o tome kako druga osoba doživljava mene. Osoba koja me pokušava tako providno slagati me smatra glupim. Jer vjeruje da ću ja tu laž progutati, da neću zamijetiti da je slagala...

Da, takav oblik laganja vrijeđa inteligenciju. Jer svašta za mene mogu reći, ali nitko još do danas nije pomislio da sam budala. I samim time kada tako nešto doživim, za mene sve prestaje. I ta veza ne da nema budućnost, nego je prekinuta one sekunde kada su te riječi prešle preko usana druge osobe, kada se glas artikulirao u glasnicama.

Jednostavno ne mogu biti u vezi s nekim tko me bezočno laže. Ne mogu, pa čak ni ako mi je do te osobe jako stalo, do mjere kada sam već počeo u svojoj glavi graditi neke kule od pijeska koji se nazivaju planovima za budućnost. Jer jedna takva laž se kao tornado obruši na sve te kule, i ostane samo amorfna masa... Ostane pustinja...

A u pustinji teško opstaje  bilo kakav oblik života.

Naravoučenije: Nemojte lagati u vezama, pokušajte biti iskreni, jer to je jedini ispravan način da veza opstane... A ako već nekada morate slagati, lažite UVJERLJIVO. Možda vam se posreći pa uspijete proći s tom laži, i ne povrijediti osobu do koje vam je stalo.

Ako vam je stalo...

04.08.2007.

Umoran...

Tako sam umoran... Čini mi se da je život ovih dana kompletno svoje breme natovario na moja nejaka pleća, pa vučem kao magarac, po cijele dane. Ne stignem ni disati kako treba, taman kada pomislim da sam jedan mali dio tereta skinuo sa sebe, odjednom se stvori novi, još veći i potpuno neprimjetno se navali na moja ramena.

I ma koliko se trudio, ma koliko radio, ma koliko malo spavao, čini mi se da se količina tereta, količina obaveza nikada ne smanjuje. Da se samo povećava. Da se stalno vrtim u začaranom krugu obaveza iz kojeg ne mogu pronaći izlaz, iz kojeg ne znam pronaći izlaz.

Shvatio sam nešto važno ovih dana... Oduvijek mislim brzo i djelujem brzo. Mislim puno brže od većine ljudi koje poznajem, nekako jednostavnije i efikasnije dolazim do željenog cilja. Bilo kojeg cilja koji si zadam... I uvijek mi je bilo teško raditi kao dio nekog tima, jer bih uvijek bio daleko ispred ostalih koji su radili zajedno sa mnom na nekom projektu. I onda mi se ne bi dalo vraćati natrag, objašnjavati kako i zašto, pa bih sam nastavio dalje, završio priču do kraja, pa bi svi pobrali lovorike za dobro odrađen posao.

Sve donedavno sam tu svoju brzinu smatrao blagoslovom. Jer bih uvijek uspio sve što sam poželio u životu. Jer sam zahvaljujući tome postigao puno toga, puno, puno više nego drugi iz moje generacije. Vidio bih stvari koje drugi nisu vidjeli, vidio bih priliku za zaradu tamo gdje ljudi nisu vidjeli ništa. I puno toga dobrog mi je donijela brzina mišljenja i analitičnost. Mogu reći da me danas smatraju uspješnim, što god to značilo, da imam određeni poslovni ugled i da su mi mnoga vrata u životu otvorena.

Ali odnedavno sam tu svoju brzinu i znanje počeo smatrati prokletstvom. Velikim prokletstvom. Jer, ponajprije se dogodi da većinu stvari radim sam. Započinjem sam i završavam sam. Jer mi je tako lakše. Jednostavno sjednem i razmislim, dogovorim se sam sa sobom i krenem. I ne da mi se po putu šlepati neke ljude koji bi tu kao sudjelovali, više reda radi, nego što bi u stvarnosti doprinosili nekom poslu.

A onda se dogodio jedan bitan paradoks. Ljudi su s godinama počeli podrazmjevati činjenicom da ja sve mogu i da ja sve znam. Pa onda kada im nešto treba, uvijek im je lakše okrenuti telefon i pitati mene, nego pokušati sami, uključiti mozak, uložiti malo truda u bilo što. Zašto bi... Kada su i tako sigurni da ja to već znam, da sam već probao, da već imam iskustva u tome...

I to je tako od najbanalnijih stvari, kao što je podešavanje željene melodije na novom modelu mobitela (kojeg, usput ni ja nisam nikada vidio, jer je novi, ali se podrazumijeva da ja to znam...) pa do bilo kakvog kompliciranog poslovnog zahtjeva, koji zaista i zahtjeva neko pravo teorijsko ili praktično znanje.

Moje drugo veliko prokletstvo je to što nikada i nikome ne mogu reći NE. Jednostavno nisam u stanju odbiti nekoga tko dođe do mene i traži pomoć. Jer smatram da je ljudski pomoći nekome tko te pomoć pita. Jer bih i ja volio da me netko ne odbije kada pomoć tražim. Jedino što ja nikad ne tražim... Da, oduvijek sam bio dobar u davanju, ali nikada, baš nikada nisam znao primati. A tražiti, još manje....

Pa onda vučem... Što za sebe, što za gomilu drugih...  Svakodnevno se probudim sa jednim planom za taj dan, a završim toliko drugačije od onog što sam planirao, da ponekad ne mogu vjerovati... Jer po putu, usput, prihvatim toliko sitnica koje uopće nisu bile planirane, netko me nazove nešto zamoli, i ja krenem... Ružno je to reći, ali ima dana kada se sam sebi divim...  Iskreno divim, zbog količine stvari koje sam stigao tog dana. Koje sam uspio stići... Iako, svaki dan koji završim, ostane nedovršen u stvari, jer je ostalo još toliko stvari koje nisam stigao. jednostavno nisam...

Jedna moja draga prijateljica davno je rekla da ja ne živim život. Da ja živim dužnost. Tek danas shvaćam koliko je u pravu bila...

Jer, potkraj ovog tjedna jednostavno sam pukao... Količina stvari koja se natvoarila na mene bila je prevelika i više se nisam mogao nisiti sa svime. Nisam mogao podnijeti količinu informacija koja je kolala mojojm glavom. Jednostavno ih je bilo previše,  i pretvorile su se u buku... Da, nevjerojatna buka je vladala mojom glavom u četvrtak. Nisam više mogao napraviti ništa. Jer nisam mogao radvojiti informacije, odijeliti bitno od nebitnog,  pa rješavati po nekom prioritetu. Informacije su me bombardirale u kaotičnom stilu eklektrona koji bombardiraju jezgru atoma prije nuklearne eksplozije...

Da,  eksplozija je bila na pomolu... Jer mi se činilo da cijeli dan stojim u mjestu. Da ništa ne uspijevam. Pa se pojavilo nezadovoljstvo samim sobom. Koje se vrlo brzo pretvorilo u tjeskobu, onu najgoru, koja pritišće cijeli organizam do pucanja. Tjeskoba od koje bole kosti, od koje zglobovi krckaju, i gdje ni jedan položaj  ne donosi mir i opuštanje... Počeo sam se gušiti u sebi samom i jedino rješenje koje sam vidio bilo je bijeg...

Da, morao sam pobjeći... Pobjeći što dalje od svega, makar na kratko, nestati iz dohvata svima, da telefoni prestanu zvoniti, da me obaveze prestanu stizati. Morao sam barem na kratko pokušati pronaći mir...  Mir oko sebe, koji bi vratio mir u meni...

I pobjegao sam...
Jednostavno sam isključio sve mobitele, sjeo u auto i krenuo... Znao sam kamo... Postoji jedno mjesto koje me uvijek opusti, koje uvijek, za vrlo kratko vrijeme donese mir. I na kojem uspijem napuniti baterije, skupiti dovoljno snage i energije za ponovno suočenje sa životom.

Da pobjegao sam na jednu suncem okupanu terasu, na kojoj vjetrić lagano rastjeruje toplinu i gdje plavetnilo mora i sam pogled na njega djeluje kao najbolji eliksir, odmara i opušta. I sada sjedim i regeneriram se... Uživam gledajući kako se vjetar poigrava s granama borova, uživam u šumećoj pjesmi koja pri tome nastaje... Umor u meni otapa sam pogled na rascvale grmove oleandra, i prezrelu smokvu koja svojim mirisnim sokovima mami kukce...

Ovo je vikend samo za mene. I ništa bolje za sebe nisam mogao napraviti. Pustit ću da valovi isperu sav stres iz mene, da me uljuljkaju u uvjerenje da je život opet lijep. Dozvolit ću da moje tijelo pronaće opuštanje, da moj mozak ponovno pronađe mir...

I neću dozvoliti da mi baš ništa pokvari ovo malo zadovoljstva koje sam si priuštio....

30.07.2007.

Pismo mom anđelu...

(... ili sve ono što bih ti rekao da mogu)

Anđele moj,

poznaješ me... predobro me poznaješ. I znaš dobro što volim, a što ne volim. Znaš da mogu gotovo sve, puno toga mogu podnijeti, često više nego drugi, ali ne mogu biti bespomoćan. Ja nikada ne čekam da se stvari same dogode, ja moram djelovati, moram pokušati nešto napraviti. A baš se tako osjećam sada, prazno, i bespomoćno...

Cijeli dan sjedim kao zvijer u kavezu, nemoćan da se pomaknem, bez snage da se otisnem u ovaj dan. Čemu??? Jednostavno ne vidim razloga da ga započnem, kada znam da ga moram započeti i završiti bez tebe. Jer znam da se nećeš javiti. Da ti neću čuti glas danas. Ni danas...

Da, znam... Svjestan sam svega... I toga da ti imaš puno toga riješiti sama sa sobom. I da ti za sve to treba vremena.  I da sam obećao da ću ti ga dati koliko treba. Da sama sa sobom posložiš kockice u svojoj glavi, pa shvatiš da li je, možda, ostalo jedno malo mjestašce u koje ćeš mene smjestiti.

Obećao sam da te neću zvati, neću pisati, neću kontaktirati uopće, dok se ti meni ne javiš.  Da ću te pustiti... Jer, znaš da ja o svemu imam neko svoje posebno mišljenje. Pa tako i o ovom. Smatram i uvijek ću smatrati da nije ljubav zarobiti nekoga  i ne dati mu da diše. Prava ljubav  i njena snaga mjeri se sposobnošću da nekog oslobodiš, da mu daš slobodu izbora. Jer samo se slobodna ptica vraća natrag kroz otvoren prozor. Zatočena ptica će prvom prilikom izletjeti i nikada se više neće vratiti...

Dao sam ti tu slobodu, anđele...Poleti... I nije važno kako je sada meni. Od prvog dana kada sam te upoznao meni je na prvom mjestu bila tvoja sreća. Ja nikada nisam bio važan, ja sam bio tek tvoj mali pajac, koji je u danima tuge uspijevao izmamiti osmijeh na tvoje lice. I koji je uvijek bio u stanju učiniti baš sve da ga ponovno vidi.

Ali, navika je prokleta stvar... Navikao sam se čuti te nekoliko puta svaki dan. Utonuti u san ispraćen toplinom tvog glasa. "Laku noć anđele",  "laku noć i tebi" i veza se prekida. I tonemo u san mirni, kao da smo skupa. Navikao sam te vidjeti online i poslati ti makar smješka, ili razmijeniti par brzih rečenica, pa svatko na svoju stranu.

Ovako, za mene već noćima sna nema. Jer si daleko od mene. Jer ne znam kako si... Ne mogu pojmiti kakve se misli motaju tvojom malom glavicom. Skrivaš ih od mene. Skrivaš se od mene. Ne želiš više svoje dileme dijeliti sa mnom. Želiš sama...  I nećeš nazvati. A znaš da ja prvi neću, jer sam obećao...

Dane i noći provodim tražeći način kako da ispunim prazninu koju samo ti popuniti možeš. Gubim vrijeme u ispraznim pokušajima da nađem nešto što bi me učinilo sretnim, što bi me na trenutak trgnulo iz letargije u koju sam upao. Ništa sto pokušam ne uspijeva mi podariti ni tračak mira, jer stalno mislim na tebe. O tebi... O nama...

Najlakše bi bilo uzeti telefon i okrenuti dobro poznati broj. To je prelako. I ne znam koliko puta sam ga uzeo u ruke ovih nekoliko dana, u namjeri da to ipak učinim. Ali nisam. I neću. Jer to bi bilo užasno protiv mene i svega što sam ja. I znam da bi to bilo jako protiv tebe. Pokušavam  biti ja, pokušavam biti jak. I ostat ću takav ma koliko boljelo...

Ja sam tek šutnja prekrivena velom tuge, koja čeka tračak sunca. A njega može donijeti jedino zvuk tvog glasa...

Ipak...

Poleti anđele... I leti koliko trebaš i kamo trebaš. NIkada te neću smetati u tvom letu. Nikada neću stati na tvoj put, nadat ću se tek da će se jedan od tvojih puteva poklopiti s mojim. I da ćemo zajedno nastaviti dalje. Nečim što će se zvati naš put.

Ispunit ću sve što sam obećao tebi, što sam obećao sebi. Naoružat ću se jedinim oružjem koje može pomoći u ovakvom slučaju. Naoružat ću se strpljenjem... I čekati tvoj poziv i tvoju odluku. Ma kakva ona bila...

Slutim je već, da... Slutim, jer je tako savršeno logična, tako jednostavna i razumljiva, prihvatljiva u bilo kojem slučaju. Osim u našem. Da, tebe čeka neka tvoja budućnost. U kojoj nema baš mjesta za mene. Ja sam već pomalo dio tvoje prošlosti, iako ti toga možda još nisi svjesna, ili još uvijek ne želiš sebi priznati. Kakav jesam da jesam, teški stari romantik, ipak brzo zaključujem, a ovdje je sve savršeno jasno. I tebi, i meni...

Nada ipak umire zadnja... I makar ovo nećeš nikada pročitati, znaš da ti je moj prozor uvijek otvoren. Otvoren za tebe, da bi mogla uletjeti natrag. Ako ti ikada dosade lutanja, ako se ikada ohladi vrelina krvi koja ključa u tebi i poželiš trunku mira, unutra će te čekati svjetlo...

I čekat ću te ja... Kao što sada kao osuđenik na klupi sjedim i čekam da mi priopćiš presudu, iako znam da sam u ovoj parnici izgubio, ipak se nadam da presuda neće biti preteška, da neću biti osuđen na doživotnu samoću, bez tebe...

Makar, obojano bojom tvog glasa, ni zbogom neće tako grozno zvučati. Pogotovo ako se iza zbogom krije tvoja sreća.

Leti anđele...
A ja, ja ću već nekako... I kada mi konačno kažeš to zbogom, koje poput mača visi nad mojom glavom, i dalje ću već nekako... Puno je bitaka iza mene već, i makar će mi ovaj poraz posebno teško pasti, ipak ću naći snage za krenuti dalje. Bez osvrtanja, kao i uvijek,  sretan što sam imao priliku poznavati te, što sam te imao pravo svojom zvati, pa makar i ovako kratko...

I snivaj sad... Neka tvoji spušteni kapci noćas iskroje snove koje ćeš sutra pokušati pretvoriti u javu. Od kojih ćeš pokušati stvoriti neko svoje sutra,  sutra bez mene...

A ja...

"samo ovu noć da izguram,
 sutra ću već naći dobar izgovor...."

29.07.2007.

Zašto???

Ponekad je teško živjeti sa samim sobom. Svaki novi dan nosi neke nove terete, nove nedoumice, nove probleme. A ritam života tjera čovjeka dalje i dalje; često nema vremena za stati i suočiti se sa svim tim.

Dugo, zaista dugo, radio sam to na blogu. Blog je bio moj kutak, moje mjesto pod suncem na kojem bih raspravio neke stvari sam sa sobom, olakšao si dušu, istresao na prazan ekran ono što bi me mučilo, pa bih otišao dalje lakši, mirniji, spremniji za susret s novim danom i novim izazovima.

A onda sam nakon nekog vremena odlučio prestati pisati blog. Jer je u nekom trenutku sve to postalo previše opterećujuće i previše naporno, postalo je obaveza.

Da, odlučio sam  pobjeći od sebe. Jer blog koji sam ranije pisao bio je "ja", bio je  sve ono što ja mislim, osjećam, živim, dišem. Bio je dio mene, kao što sam ja bio dio njega, dvije polovice jedne iste osobe.

Kaznio sam samog sebe na neki način. Kaznio nepisanjem...

Ali, od sebe se ne može pobjeći. I zato, eto me ponovo na blogu, novi servis, novo ime i novi početak.

Ovaj blog će biti iskren, onakav kakav mislim da moj blog treba biti. Bit će mi drago ako se nekom svidi to što budem pisao, i rado ću odgovoriti na svaki smislen komentar.

Dobrodošli svi koje put slučajno ovamo nanese...

Y.


Trag u beskraju...
<< 08/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5152

Powered by Blogger.ba